Danilov most na rijeci Mrtvici izgradio je knjaz Danilo 1858. godine, iznad Zelenog vira, nadomak ušća rijeke Mrtvice u rijeku Moraču (pojas između Međuriječja i Mrtvog Dubokog), u znak sjećanja na svoju majku, Krstinju Stankovu Petrović Njegoš (rođena Vrbica). O tome svjedoči i originalna spomen ploča koja je ugravirana u stijenu pored kamene ograde mosta, a na kojoj je napisano sledeće: „Князь Данило Первый Петровићь Ньегошь сагради овай этот мость за душу свое майке Крстинь Станкове Петровићь Ньегошь 1858ме године“. Ovo je prvi most sa ovakvim natpisom u Crnoj Gori i jedinstven spomenik majci. (Radojević & Samardžić, 1986)
Most je poznat i pod imenom „Most na Zelenom viru“ i nalazio se na putu koji povezuje Međurječje sa rovačkim selima Cerovica, Liješnje, Velje Duboko i vodi ka Nikšiću. Dugačak je 40 metara i ima dva luka koji se podižu 17 metara iznad nivoa rijeke. (Radojević & Samardžić, 1986) Most je izgrađen od manje klesanog, tanko udubljenog kamena sa lijepim ukrasima i povezuje selo Velje Duboko i selo Mrtvo Duboko. Most se utapa u prirodni ambijent smagardne ljepote i moćnih stijena kanjona Mrtvice. (Jakšić Stojanović et al., 2020)
Po Beladi, izgradnja ovoga mosta je bio veliki poduhvat, jer je Mrtvica planinska rijeka, koja ima veliku količinu vode tokom cijele godine, pa je trebalo konstruisati skelu koja će moći da izdrži pomamne nalete rijeke Mrtvice. Most je od 1858. do 1963. godine bio jedina saobraćajnica i veza Međuriječja i sela u njegovoj okolini. Nekada je ovaj most služio isključivo za pješake, stoku i tovarne konje, a danas i dalje ima veliki značaj za avanturiste, planinare, a i lokalno stanovništvo i djecu koja žive na lijevoj obali Mrtvice, a idu u školu upravo preko ovoga mosta. (Rahović, 2008c)
Knjaz Danilo je ovaj most izgradio nekoliko godina nakon mosta na Rijeci Crnojevića, pa je pretpostavka da su ga radili isti majstori, sa primorja. Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Crne Gore finansirao je opravku mosta na Zelenom viru, ali o toj rekonstrukciji nema puno podataka. Krajem sedamdesetih godina most je ozbiljno oštećen, po priči mještana, od udara drvene građe koju je ponijela bujica, pa su Republički zavod za urbanizam i projektovanje, zajedno sa filmom „Mostogradnja“ iz Beograda i Republičkim fondom za puteve Crne Gore izvršili sanaciju mosta krajem 1991. godine. (Rahović, 2008c)
Na mostu postoje dva lučna otvora nejednakih raspona, čiji su stubovi postavljeni na velikim stijenama koji se nalaze u koritu rijeke. Na uzvodnoj strani mosta nalazi se veliki lukobran, koji prati cijelu dužinu centralnog stuba, a čija je funkcija usmjeravanje vode prilikom većih vodostaja. Most je uvršten u kulturnu baštinu i stavljen je pod zaštitu države. Restauriran je i konzerviran 2015. godine.
Legenda koja postoji među mještanima kaže da je tokom izgradnje mosta „kamenje padalo neimarima u rijeku, a da je jedan Rovčanin, svaki put zaranjao u Zeleni vir, vadio kamenje i vraćao ga u ruke neimarima“. (Ivanović, 2006) To dokazuje da su neimari bili spremni da žrtvuju svoje živote da bi izgradili most, a vladari kojima su mostovi služili kao „zadužbine“ htjeli su da doprinesu sveukupnom razvitku krajeva u kojima su gradili mostove.
