Po nalogu knjaza Nikole izgrađen je i Carev most u Nikšiću uz finansijsku pomoć ruskog cara Aleksandra III Romanova, po kojem je i dobio ime. Izgradnja mosta počela je u maju 1894. godine a završena u oktobru iste godine. (Radojević & Samardžić, 1986) Knjaz je izgradnju mosta povjerio hrvatskom arhitekti Josipu Sladeu Šiloviću, koji je pored ovoga mosta realizovao i druge velike arhitektonske projekte u Crnoj Gori, kao Vila Topolica u Baru, Austro-ugarska ambasada na Cetinju i Dvorac Petrovića u Nikšiću. Masivni i rezani kamen za izgradnju dopreman je iz Boke, Dalmacije i cijele Crne Gore, a radovi su izvođeni pod supervizijom Miloša Lepetića. (Radojević & Samardžić, 1986)
Most se nalazi na starom putu Podgorica – Nikšić i spada u jedan od najljepših mostova u Crnoj Gori, a tokom izgradnje bio je najveći poduhvat toga vremena. Carev most je sastavljen od dva mosta, velikog i malog. Veliki most je dugačak 269 metara, a visok 13 metara (zavisno od vodostaja Zete) i ima osamnaest pravilnih lukova istog prečnika, tako da predstavlja najveći kameni most u Crnoj Gori. Mosti ima 18 svodova istog prečnika približne veličine 12 metara. Stubovi imaju valobrane i sa nizvodne i uzvodne strane Zete. Širina mosta je šest metara. Mali most ima dva svoda koji su istog prečnika kao kod velikog mosta. Dužina mu je 20 metara, širina pest metara, a sa velikim mostom je povezan nasipom u dužini od 600 metara. (Nikšićki Mostovi, 2008f)
U narodnom kalendaru iz 1898. godine možemo pronaći sledeći tekst koji govori o izgradnji Carevog mosta: „U poznu jesen kada ustanu vode oko Nikšića, osobito po dnu polja, kraj stare crnogorske granice, Nikšić ostane kao u nekom opsadom stanju da saobraćaj, osobito između njega i Podgorice za neko vrijeme bude gotovo nemoguć, češće čak do proljeća kako kad bude zimska sezona. Zbog toga je i gospodar Crne Gore, viteški kralj Nikola, prošle godine izaslao doktora Sladea, poznatog inženjera da udesi plan za izgradnju mosta preko Slivnja, korita u kome se velika voda slije, te postane kao velika kakva rijeka. Po tome se planu odmah otpočne i za nekoliko mjeseci živoga rada dovrši veličanstven most od tesanog kamena u dužini od 269 metara, na sredini visok preko 13 metara. Most je podignut na svodovima koji čine 18 okana. Od svršetka mosta poljem put Nikšića u duž 600 metara podignut je nasip na mostu sedam do 12 metara visok, pa sve niži dokle se izravnao od poljem i kolskim putem koji dalje u Nikšić vodi. Na most ovaj radili su obližnji batalioni, narodna vojska. Most je najsvečanije osvećen 20. oktobra prošle godine. Zatijem je knjaz Nikola izgovorio dugu jezgrovitu besjedu, na kraju koje je pomenut toplim priznanjem i blagodarnošću ljubav i dobročinstvo, osobito ruskog cara Aleksandra III i reče da bi najbolje bilo iz zahvalnosti i ljubavi prema dobrodetelju našem nazvati most, kao što naređujem da se zove Carev most, u spomen cara Aleksandra III.“ (“Srbobran – Ilustrovani Kalendar Za 1898.,” 1898) Između ostalog u svojoj besjedi kralj Nikola je rekao „Svaki će od vas u naš lijepi grad doći, da ni svoga opanka ne skvasi, a kako mi se prije moj mili narod patio, mučio, zamrcavao pokraj voda i mnogi se u njima davio“ obraćao se knjaz Nikola prisutnima sa novosagrađenog mosta (Carev most).“ (Radojević & Samardžić, 1986)
U jednom moskovskom arhivu pronađen je i dnevnik ruske grofice Nadežde Volkov Kandinske, koja je na početku dnevnika zapisala da kreće u daleku knjaževinu Crnu Goru, 1907. godine, da nikšićkoj sabornoj crkvi daruje zlatni krst, smirnu i tamjan, pa za Carev most piše: „S velikom čežnjom u duši očekujem kada ću smjernim korakom, ali ustreptalim srcem prošetati carski mostom, koji je dar našeg presvjetlog cara hrabrom černogorskom narodu.“ Kako je napisano u dnevniku, grofica je tokom boravka u Crnoj Gori odsjela u kući Lazara od Drobnjaka, kojega je smatrala „pravim vitezom i najljepšim čovjekom“. Sudeći po grofičinom dnevniku, uslijedile su duge šetnje po Carevom mostu, pa je grofica napisala i sledeće: „Lazar je smisao mog života, a Černa Gora moja druga domovina. U ovoj zemlji nema valova i velikih svetkovina, ali u njoj ima mnogo duše i iskonskog morala.“ (Nikšićki Mostovi, 2008f)
Most je do današnjeg dana sačuvao svoj prvobitni izgled, a sanacioni radovi izvedeni su 1986. godine. Nakon otvaranja tunela Budoš, Carev most postao je dio sporednog puta koji povezuje Nikšić i Podgoricu. Time je izgubio status „glavne poveznice“ dva velika crnogorska grada.
