U bjelopavlićkoj ravnici, u neposrednoj blizini Danilovgrada, nalaze se dva mosta izgrađena u periodu između 1760. i 1780. godine. Prema Vojvodiću, jedan nepoznati turski adžija i njegova žena nisu imali djece, pa su odlučili da izgrade dva mosta na rijeci Zeti. Jedan je sagrađen po želji adžije (Adžijin most), a drugi po želji njegove žene (Bulin most).
Adžijin most na rijeci Sušici, nalazi se u seli Mijokusovići, u Bjelopalićkoj ravnici, na starom putu Podgorica – Nikšić, a nekada je bio dio karavanskog puta koji je povezivao Skadarski sandžak sa Hercegovinom. (Ivanović, 2006) Ovaj most koji spada među najljepše u ovom kraju, tipičan je primjer turske arhitekture i ima jedan uzdignuti luk (magareća leđa). Precizan period gradnje ovoga mosta ne može se sa tačnošću odrediti, jer arheološka istraživanja nijesu urađena, pa ne postoje precizno dokumentovani podaci, mada uslovno možemo reći da je nastanak i izgradnja ovog mosta vezana za obnovu turskog utvrđenja u Spužu iz 1705. godine. (Rahović, 2009a)
Legenda kaže da je most imao dva oka i luk po sredini, ali da su ga bujice odnijele.
Na vijest o tome Adžija je rekao „Ako je pao most, nije Adžija“ pa je nanovo sagradio most sa jednim lukom. (Radojević & Samardžić, 1986) Građen je od manje obrađenog kamena koji je skoro u potpunosti oronuo. Davno je izgubio svoju praktičnu funkciju, pa je prepušten vremenskim neprilikama i nemilosti okolnog rastinja. Sakriven je duboko u ravnici, daleko od prometnih puteva i pješačkih staza. Most je zaštićen zakonom i svrstan u kulturnu baštinu, a potrebna mu je hitna rekonstrukcija.
O ovome mostu napisani su stihovi koje potpisuje pjesnikinja Sonja Živaljević:
„Sve je zajedno, nema rastanka
kameni lukovi u oku orla spojili nebo sa zemljom
umirili i vjetrove i bespuća i doba
darodavce sa samim sobom“
(Rahović, 2009a)
